Sve je izgledalo kao iz bajke. Greg me gledao kao da sam jedina osoba na svetu, a njegovi roditelji su platili svaku sitnicu da sve bude savršeno. Dok smo plesali prvi ples, šaputao mi je na uvo da jedva čeka da ostanemo sami.
Kuća koju su nam poklonili kao svadbeni dar bila je ukrašena svežim ružama. Greg me nosio preko praga, nasmejan, srećan, i ja sam verovala da nas čeka najlepće veče u životu.
U spavaćoj sobi je vladala tišina, samo naše disanje. Greg mi je pomogao da otkopčam venčanicu, polako, gotovo drhteći od uzbuđenja.A onda… dok je haljina kliznula niz moja ramena i pala na pod, njegov izraz se promenio. Osmijeh mu je nestao sa lica.
Povukao se unazad kao da je video duha, oči su mu se napunile suzama i počeo je da mrmlja:
„Ne… ne, ne, ne! Ko si ti?“
Njegov krik probio je noćnu tišinu… i sve se raspalo.„Greg?“ moj glas je bio tih, drhtav, ali on je već sedeo na podu, ruku zaronjenih u kosu.„To nije moguće,“ šaptao je. „Ti nisi ona… ti ne možeš biti ona.“
Prišla sam mu, pognuta, stavljajući ruku na njegovo rame. „Šta pričaš? Greg, ja sam tvoja žena. Upravo smo se venčali.“On se trznuo unazad, kao da ga je moj dodir opekao. „Ne! Moja žena ima ožiljak na levoj strani leđa, od bicikla kad je pala sa deset godina…“
Zastala sam, zbunjena. Polako sam se okrenula i pokazala mu leđa. Ožiljak je bio tu, mali beli trag. Greg je zadrhtao i pogledao me kao da pokušava da reši nerešivu zagonetku.„Izgledaš kao ona,“ rekao je slomljenim glasom. „Ali ti nisi ona koju sam oženio. Ne možeš biti.“
„Greg, molim te, sedi. Objasni mi šta se dešava,“ izustila sam, osećajući kako mi srce udara kao bubanj.Sela sam na ivicu kreveta, dok je on ustajao i šetao po sobi kao zarobljeni lav.
„Pre pet godina,“ počeo je, „izgubio sam verenicu. Zvala se Emily. Poginula je u saobraćajnoj nesreći. Ili sam bar tako mislio. Kad sam te upoznao, osećao sam da mi je ona poslala znak, da život može biti lep opet.“
„I?“ pitala sam, jedva dišući.„I sada,“ rekao je, glas mu se prelomio, „kad sam te video ovako… bez venčanice, bez šminke, ti izgledaš identično kao Emily. Isto lice. Isto telo. Čak i ožiljak je na istom mestu. Ne znam da li sanjam ili gubim razum.“
Suze su mi potekle niz obraze. „Greg, možda je to samo slučajnost. Možda me podsećaš na nju jer je nisi preboleo. Ali ja sam stvarna. I volim te.“On je zastao, gledajući me kao da pokušava da odluči da li da mi veruje. „Reci mi nešto što bi znala samo moja Emily.“
„Ja nisam Emily,“ odgovorila sam tiho. „Ali znam da voliš da brojiš korake do mog stana jer kažeš da ti to smiruje misli. I znam da mrziš kad neko dira tvoje knjige i da nikad ne jedeš ivicu hleba. To znam jer sam te volela i pre nego što smo rekli ‘da’.“
Greg je stajao mirno. Zatim je prišao i kleknuo ispred mene. „Plašim se,“ rekao je iskreno. „Plašim se da ću izgubiti i tebe.“Stavila sam ruke na njegovo lice. „Onda me nemoj gurati od sebe. Nisam tvoja prošlost. Ja sam tvoja sadašnjost.“On je naslonio čelo na moje. „Trebaće mi vreme,“ priznao je. „Ali ako si ti moja sadašnjost… onda ne želim da te izgubim.“
Te noći nismo legli odmah. Sedeli smo satima na podu, pričali o njemu, o Emily, o nama. Suze, smeh i tišina ispunjavali su prostoriju dok smo oboje shvatali da brak nije bajka — to je izbor da veruješ, čak i kada te strah guši.
Sledećeg jutra, Greg je pozvao svoje roditelje i rekao im da odlažemo medeni mesec. „Moramo da se posvetimo jedno drugom,“ rekao je. Njegova majka se pobunila, ali Greg je bio čvrst.
Mesec dana kasnije, Greg je doneo kutiju iz potkrovlja. U njoj su bile sve uspomene na Emily. Zajedno smo ih pregledali, i tog dana, prvi put, video je mene — ne kao zamenu, ne kao senku prošlosti, već kao ženu koju je izabrao.
Na našu godišnjicu, Greg mi je doneo buket belih ljiljana. „Emily je volela ruže,“ rekao je sa osmehom. „Ti voliš ljiljane. Vreme je da naša priča počne iznova.“I prvi put od svadbe, osetila sam da pripadam.