Prava je sramota da ljudi misle da mogu doći na svadbu na koju nisu dali ni cent.To je moja svekrva rekla, podigavši čašu, dok su se svi gosti utišali misleći da će uslediti dirljiv govor. Umesto toga, usred mog venčanja, pred svima je ponizila moje roditelje.
Zamrznula sam se na mestu. Moglo se čuti kako pribor pada na sto. Lice moje majke problijedelo, otac je stisnuo šaku. Daniel, moj muž, uhvatio me za ruku i šapnuo: “Mama, prestani.”Ali nije prestala. Pogledala je moje roditelje i rekla:“Mi smo platili ovo venčanje. Oni nisu. Mislim da je fer da odu.”
Kao da sam bacala svoje roditelje napolje – na sopstvenoj svadbi.A onda je moj tata ustao. Nije vikao. Nije psovao. Samo se nasmešio i rekao:“Dobro. Mi ćemo otići. Ali prvo… samo još jedna stvar.”
U sali je nastao muk. Svekrva se zavalila na stolicu kao kraljica koja deli poslednju milost. Niko nije znao šta sledi…Moj otac je stajao uspravno, iz džepa izvadio malu kovertu i podigao je visoko da svi vide.
“Evo računa za ovu salu,” rekao je mirnim glasom. “Mi smo platili depozit pre šest meseci. Ali nemojte da brinete — neću tražiti da mi ga vratite. Smatrajte ga našim poklonom.”U sali je nastala potpuna tišina. Čulo se samo zveckanje čaša negde iz pozadine. Svekrvi je osmeh nestao sa lica.
Moj tata je nastavio, glasom koji je bio i blag i čvrst:“Od prvog dana nismo tražili ništa. Nismo tražili da bude skupa svadba, nismo tražili ni da sedimo za počasnim stolom. Došli smo da slavimo svoju ćerku i da poželimo dobrodošlicu njenom mužu u našu porodicu.
Ali ako mislite da ovde nismo dobrodošli — mi ćemo otići.”Pogledao je Daniela i dodao:“Ali zapamti, sine… brak nije sala, ni sto, ni sve ovo cveće. Brak je porodica. Ako ovo dozvoliš danas, jednog dana ćeš žaliti.”
Te reči su kao grom pogodile mog muža. Ustao je, prišao ocu i uhvatio ga za ruku.“Ne odlazite,” rekao je drhtavim glasom. “Ovo nije kako sam zamislio svoj dan.”Zatim se okrenuo ka svojoj majci:
“Mama, izvini se.”Ona je sedela nepomično, crvena u licu.“Daniel, ja samo —”“Ne. Izvini.” Njegov glas bio je odlučan.Posle nekoliko trenutaka tišine, konačno je rekla:“Žao mi je.”
Nije zvučalo toplo, ali bilo je dovoljno.Moji roditelji su se vratili za sto, a gosti su počeli da plješću — polako u početku, a onda sve jače. Napetost je polako nestala, a muzika ponovo zasvirala.
Kasnije te večeri, dok smo Daniel i ja sedeli nasamo, on je rekao:“Znaš, tata je bio u pravu. Skoro sam dozvolio da te izgubim zbog nečije gordosti. To se više nikada neće desiti.”Te noći shvatila sam da moj brak neće zavisiti od raskošnih sala ili skupe večere, već od toga koliko smo spremni da se borimo jedno za drugo.